ZABORAVLJENA TRAGEDIJA - Vargarola i njen heroj, doktor Geppino Micheletti
Godina je 1946.
Rat je završio, ali još nije okončan. Julijska krajina postala je pozornica nove ljudske besmislice, a svakodnevica je značila stranu okupaciju. Istra je de facto gotovo potpuno pripala Titovoj Jugoslaviji. Trst i Gorica našli su se pod anglo-američkom, a Pula pod britanskom vojnom upravom kao izolirana enklava. Dana 18. kolovoza na plaži Vargarola, neposredno izvan Pule, okupilo se golemo mnoštvo ljudi. Nisu došli samo radi kupanja, već i kako bi pratili sportska natjecanja na moru. Slavila se šezdeseta obljetnica nautičkog sportskog društva Pietas Julia. Iznenada, nešto poslije 14 sati, odjeknula je strašna eksplozija. Tijela su raznesena u komadiće, a ljudsko meso postaje najjezovitiji i najstrašniji plijen nesvjesnih galebova. Mrtvo je više od stotinu ljudi, a ranjenih je bezbroj: tone unakaženog ljudskog mesa pristižu u pulsku bolnicu „Santorio Santorio”, gdje Geppino Micheletti operira satima bez prestanka, obnašajući dužnost primarijusa jer je redoviti predstojnik, prof. Mario Carravetta, odsutan zbog dopusta. Micheletti je radio cijeli dan i nastavio iduće jutro. Nije stao čak ni kada su mu javili strašnu vijest: među poginulima su njegova djeca, devetogodišnji Carletto i četverogodišnji Renzo. Dr. Micheletti znao je da su drugi životi u tom trenu ovisili isključivo o njegovim rukama. U bolnicu „Santorio” pristižu sve pulske vlasti. Bila je to gradska tragedija ravna bombardiranju iz 1944. godine. Radio Venezia Giulia izvijestit će: „Mine nisu mogle eksplodirati same od sebe niti uslijed samozapaljenja. Bilo je nužno postaviti jedan ili više detonatora.” Zločinački čin. Atentat i pokolj. Nadalje: „Tko je to učinio? Tko je imao monstruoznu zamisao izvršiti atentat na talijansko stanovništvo Pule?”. „Osnovan je Vojni istražni sud radi utvrđivanja uzroka eksplozije koja se 18. kolovoza dogodila na Vargaroli, u blizini Pule. Sud je zaključio da eksplozija nije bila slučajna, već da je namjerno izazvana od strane jedne ili više nepoznatih osoba. Slučajem se sada bavi policija. Istraga se nastavlja.” Tako je navedeno u priopćenju Stožera 13. korpusa od 10. rujna 1946. godined. Riječ je o britanskom vojnom zapovjedništvu koje je u to vrijeme upravljalo Pulom, u iščekivanju Mirovnog ugovora kojim je trebala biti određena sudbina grada koji je tada još uvijek bio u sastavu Italije. Dva dana nakon tragedije proglašena je gradska žalost. Pogrebne obrede predvodio je biskup Raffaele Radossi. Samo je 65 tijela položeno u lijesove. Među njima i izmučeno tijelo maloga Carletta. U Renzovu lijesu nije bilo ničega, osim jedne cipelice i njegovih igračaka.
Geppino Micheletti (rođen Michelstaedter) rođen je u Trstu 18. srpnja 1905. Diplomirao je medicinu 1929., a specijalizaciju iz kirurgije stekao je akademske godine 1937./38. Nakon rata specijalizirao je ortopediju i traumatologiju. Od 1935. postao je asistent kirurga u bolnici Santorio u Puli, gdje je nastavio raditi do poziva u vojsku 1941. Tijekom vojne službe na Balkanu operirao je vojnike ranjene u borbi, toliko da je često smanjivao prijelome držeći ruke iznad ozlijeđene osobe i kontinuirano ih izlažući rendgenskim zrakama. To mu je kasnije uzrokovalo dermatitis, zbog kojeg je došlo do amputacije nekih prstiju. Nakon otpusta 30. lipnja 1945. vratio se na dužnost u bolnicu u Puli i našao se na prvoj crti spasilačkih napora nakon masakra na Vargaroli. Crveni križ ga je imenovao zdravstvenim rukovoditeljem ezula iz Pule, a bio je posljednji liječnik koji je napustio grad 1947. nakon što je Pula pripala Jugoslaviji. Nakon rata postao je šef kirurgije u bolnici Narni, gdje je umro 1961. godine.
